Javna diplomatija ili politička propaganda prema inostranstvu: Gde je konceptualna razlika?
DOI:
https://doi.org/10.18485/Ključne reči:
javna diplomatija, politička propaganda, spoljnopolitička propaganda, meka moć, međunarodno komuniciranje, međunarodni odnosiApstrakt
Dilema istaknuta u naslovu teksta ishodi iz nepreciznosti i proizvoljnosti prilikom definisanja i upotrebe pojma „javna diplomatija”. U tekstu je razvijena geneza pojma pre njegovog akademskog utemeljenja, okolnosti koje su dovele do akademske artikulacije, a potom i široke afirmacije kroz ulogu elementa u koncepciji „meke moći” Džozefa Naja. Iznete su karakteristične teze koje, prema sudu autora ovog članka, prenaglašavaju obuhvat javne diplomatije u pogledima aktera, sadržaja i normativnih doprinosa. Ponuđen je prilog kritici pomenutih pozicija. Zaključak nosi stav da javna diplomatija suštinski ne nudi konceptualnu razliku u odnosu na pojam političke propagande usmerene prema inostranstvu.
Reference
[1] „Bečka konvencija o diplomatskim odnosima (Vienna Convention on Diplomatic Relations)”, potpisana u Beču 18. aprila 1961. godine, United Nations, Treaty Series, vol. 500, p. 95, stupila na snagu 24. aprila 1964. godine, ratifikovana i objavljena u Sl. list SFRJ – Međunarodni ugovori i drugi sporazumi, br. 2/64.
[2] Arndt, T. Richard, The First Resort of Kings: American Cultural Diplomacy in the Twentieth Century, 1st ed., Dulles, VA: Potomac Books, 2005.
[3] Asanž, Džulijan, Kad je Google sreo Wikileaks, Albion books, Beograd, 2014.
[4] Asanž, Džulijan, Dosije Wikileaks: svet viđen očima imperije SAD, Albion books, Beograd, 2016.
[5] Atlagić, Siniša i Mitić, Aleksandar, „Šta je strateško političko komuniciranje?”, Godišnjak FPN, godina X, broj 16, str. 25–37.
[6] Atlagić, Siniša, “How We Introduce Serbia to the World”, Serbian Political Thought, vol. 5, no. 1/2012, p. 107–123.
[7] Atlagić, Siniša, „Politička propaganda: različita shvatanja pojma i funkcije”, Politička revija, godina X, vol. 30, br. 4/2011, str. 491–510.
[8] Atlagić, Siniša, Nacistička propaganda: od totalne do totalitarne propagande, Čigoja, Beograd, 2012.
[9] Campbell, Angus, Converse, E. Philip, Miller, E. Warren and Stokes, E. Donald, The American Voter, University of Chicago Press, Chicago, 1976.
[10] Carr, Hallett Edward, The Bolshevik Revolution, 1917–1923, Volume 3, Macmillan Company, New York, 1953.
[11] Cull, J. Nicholas, “Public Diplomacy before Gullion: The Evolution of A Phrase”. In: Philip M. Taylor, Nancy Snow (eds.), Routledge Handbook of Public Diplomacy, Routledge, New York and London, 2009, pp. 19–23.
[12] Dašić, Marko, „Menjanje javne diplomatije: novi akteri stare profesije”. U: Branislav Đorđević i Vidosav Golubović (urs.), Diplomatija i kultura Srbije: Stanje i perspektive, Institut za međunarodnu politiku i privredu, Beograd, 2016, str. 264–283.
[13] Hocking, Brian, “Privatising Diplomacy”, International Studies Perspectives, vol. 5, issue 2, pp. 147–152.
[14] Langhorne, Richard, “The diplomacy of Non-State Actors”, Statecraft and Diplomacy, vol. 16, no. 2, 2005, pp. 331–339.
[15] Manheim, B. Jarol, Strategic Public Diplomacy and American Foreign Policy: The Evolution of Influence, Oxford University Press, Oxford, 1994.
[16] Mbshire, M. David, International Broadcasting: A New Dimension of Western Diplomacy, Sage, Beverly Hills, 1976.
[17] Melissen, Jan, “The New Public Diplomacy: Between Theory and Practice”. In: Jan Melissen (ed), The New Public Diplomacy: Studies in Diplomacy and International Relations, Palgrave Macmillan, London, 2007, pp. 3–27.
[18] Nedeljković, Stevan, „Stari i novi poslovi diplomata država: od prenošenja poruke do javne diplomatije”. u: Branislav Đorđević i Vidosav Golubović (urs.), Diplomatija i kultura Srbije: Stanje i perspektive, Institut za međunarodnu politiku i privredu, Beograd, 2016, str. 317–340.
[19] Nye, Joseph S. Jr, “Public Diplomacy and Soft Power”. In: Geoffrey Cowan, Nicholas J. Cull (eds.), Annals of American Academy of Political and Social Science, Public Diplomacy in a Changing World, SAGE Publications, 2008, Book 616, First edition, pp. 94–109.
[20] Nye, Joseph S. Jr., The Future of the Power, Public Affairs, New York, 2011.
[21] Nye, Joseph S. Jr., Soft Power: The Means to Success in World Politics, Public Affairs Books, New York, 2004.
[22] Public Diplomacy Alumni Association, Origins of the term Public Diplomacy. Available at: http://www.publicdiplomacy.org/1.htm, (Accessed 23. 12. 2018).
[23] Slavujević, Đ. Zoran, Političko komuniciranje, politička propaganda, politički marketing, Grafocard, Beograd, 2009.
[24] Snow, Nancy, “Rethinking Public Diplomacy”. In: Philip M. Taylor, Nancy Snow (eds.), Routledge Handbook of Public Diplomacy, Routledge, New York and London, 2009, pp. 3–11.
[25] Strobel, Warren and Hosenball, Mark, “CIA chief calls WikiLeaks a ‘hostile intelligence service”, U.S. Legal News, April 17, 2017. Available at: https://www.reuters.com/article/usa-intelligence/cia-chief-calls-wikileaks-a-hostile-intelligence-service-idUSL1N1HP1BW, (Accessed 10. 10. 2018).
[26] Tadić, Milan, Osnovi međunarodne propagande, Bina, Beograd, 2002.
[27] Tuch, Hans, Communicating whit the World: US public diplomacy oversseas, St. Martin’s, New York, 1990.
[28] Živković, V. Uroš, „Javna diplomatija – ’postmoderni’ spoljnopolitički instrument u savremenim međunarodnim odnosima: primer Rusije i Turske na prostoru Balkana”. U: Branislav Đorđević i Vidosav Golubović (urs.), Diplomatija i kultura Srbije: Stanje i perspektive, Institut za međunarodnu politiku i privredu, Beograd, 2016, str. 284–304.
##submission.downloads##
Objavljeno
Broj časopisa
Rubrika
Licenca
Ovaj rad je pod Creative Commons Autorstvo-Nekomercijalno-Deli pod istim uslovima 4.0 Internacionalna licenca.
